Sa 20 godina kćer mi je doživjela nesreću i ostala bez pola noge. Dobio sam poziv jedno popodne i odmah odjurio u drugi grad gdje je bila na faksu.Kad se probudila nakon operacije bio sam tamo, plakao kao malo dijete, dok me ona tješila i govorila da će biti dobro.
Ja sam joj obećao sve,molio je da se vrati kući pa sljedeće vrati na faks, a ona je htjela dovršiti godinu. U jednom trenu dok sam bio s njom na rehabilitaciji strašno se izmučila i htio sam je nosit do auta. Tad je stala ispred bolnice, opalila me po ruci i rekla:
“prestani me žaliti ovog trena!”. Nikad nisam bio ponosniji nego u tom trenu, i bilo je baš onako kako je ona htjela. Sve je radila kao i prije. Faks je završila u roku, i sada kad je gledam često se pitam odakle joj toliko snage…
Nema komentara:
Objavi komentar