Kafić kao kafić, koliko god kulturnih gostiju bilo uvijek ima i onih drugih koji zagorčaju život.
Danas je došao direktor jedne škole koji me je 8 puta odbijao za posao i svake godine primao jednu djevojku koja je fakultet jedva završila, sve dok joj ove godine nije napravio za stalno radno mjesto. Baš sa njom je došao u kafić i onako cinično, sarkastično dok su naručivali piće govorili kako im je žao što zlatni student nema mjesta da radi u struci i mora da radi kao konobarica.
Jednostavno nisam mogla da trpim to, vrelu kafu sam mu sasula po hlačama i rekla možda da sam vam dala što je ova droljica možda bi i ja radila u struci, ali mene nećeš imati, makar me svi muškarci ovog svijeta imali. Naravno sekundarni otkaz, al mi nije žao ni sekunde, čak sam nakon ovoga nekako sretna i dobila sam neku novu energiju i volju za životom
Nema komentara:
Objavi komentar